Plitvička jezera su nam već duže vrijeme na “bucket” listi, ali su do sada ostala po strani jer smo uvijek bili u prolazu. Zato smo ih sada išli posjetiti ciljano.
Tu je super došao produženi vikend od 1. do. 3.11., ali i promo cijena ulaznica od samo 10€ po osobi. S obzirom da smo unaprijed kupili jednodnevne ulaznice za 2.11. ostali su nam dan prije i dan poslije za druge aktivnosti.
Prvi je dan bio rezerviran za putovanje, usputna stajanja i posjet vojnom aerodromu Željava (Klek 505) kojega već nekoliko godina imam želju posjetiti.
Išli smo autocestom od Županje do Popovače, a onda se prebacili na lokalne ceste rutom Sisak – Petrinja – Vojnić nakon čega smo se spojili na D1 tj. ličku magistralu. Put je protekao uredno, kako na autocesti tako i na lokalnim cestama. Neke posebne gužve u našem smjeru nije bilo, barem dok nismo stigli na D1.
Pauzu za ručak smo htjeli napraviti u restoranu Brioni, ali je nažalost bio zatvoren pa smo tražili prvi sljedeći i završili u bistoru Kalimero. Da to konkretnije dočaram, osjećaj je bio kao kada je pokojni Ante Pavlović bio u restoranu Breza kod Topolovca. Na brzinu smo nešto pojeli i nastavili put.
Vojni aerodrom Željava
Pri dolasku u selo Željava moglo se primijetiti neobično puno automobila raznih registarskih oznaka. Bilo je samo pitanje trenutka kada ćemo ugledati prvu “atrakciju”. Cijeli se kompleks inače sastoji od tri dijela: vojarne, tunela i 5 pista.
Približavanjem avionu Douglas C 47 (originalno služio za prijevoz padobranaca u 2. Svjetskom ratu), koji se nalazi na ulazu u vojnu bazu, raslo je zadovoljstvo ovom posjetom.
Upravo je taj avion označavao da smo na dobrom putu i da se u njegovoj blizini nalazi ograda koja označava ulaz u vojnu bazu Željava. Ona je inače uništena 1992. godine prilikom povlačenja JNA.
Nakon ulazne ograde imali smo nekoliko minuta vožnje automobilom do jednog od ulaza u podzemni objekt, konkretno ulaz broj 2. Tek približavanjem ulazu dobije se dojam veličine i značaja ove vojne baze. Jednom riječju – impresivno.
Ako Željavu želite obići koliko toliko detaljno i znati čemu je što unutar i oko objekta služilo potrebno je i nekoliko sati po mogućnost s vodičem. Na internetu je moguće pronaći ponude te vrste. Ja to nažalost ovaj put nisam učinio, ali sljedeći put bi svakako.
Plitvička jezera
Karte smo unaprijed kupili za Ulaz 2 u 8h gdje smo se zaputili iz naselja Mukinje gdje smo bili smješteni. Iz naselja se uređenom stazom stiže na ulaz 2 za cca 15 minuta hoda.
Dolaskom na lokaciju djelatnice su skenirale naše karte te smo se zaputili prema mjestu gdje nas je čekalo panoramsko vozilo. Njime smo se odvezli sa ulaza St2 na točku St3 (Gornja jezera) odakle smo pješke krenuli u kružno razgledavanje Jezera. Plan je bio obići rutu K.
Osim na glavnim točkama tj. ulazima, stajalištima za panoramska vozila i elektrobrod nije bilo većih gužvi. Moglo se sasvim ugodno šetati i uživati u prirodi.
Sve je jako dobro organizirano i označeno tako da se ne možete izgubiti. Dovoljno je pratiti slovne oznake rute/programa kojeg ste odabrali i dovest će vas do ulaza, izlaza, WC-a. Usput je moguće obići i više različitih ruta tj. prebacivati se iz jedne u drugu u hodu.
Pješke smo s Gornjih jezera došli do Donjih jezera, Velikog slapa i onda nastavili prema točki P3 gdje nas je uhvatila tolika magla da se više ništa nije vidjelo. Iako je plan bio napraviti puni krug daljnja šetnja više nije imala smisla te smo se, kao i ostali posjetitelji, ukrcali na elektrobrod i dovezli do P1 gdje smo ranije i započeli ovu avanturu.
Nakon cjelodnevnog boravka na svježem zraku trebalo je nešto konkretno i pojesti. Zaputili smo se natrag prema naselju Mikinje i bistroa Vučnica. Ondje je trebalo čekati slobodan stol nekih 15ak minuta. Unatoč gužvi 5+ za uslugu.
Rastoke
Na mjestu gdje smo parkirali automobil dočekala nas je info točka o poučnoj pješačkoj stazi Slunjčica. Iako kratka poslužila je kao odličan uvod u ono što nas čeka.
Slunjčica dobro označenim putem vodi uz rodnu kuću Milana Neralića (prvi Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju), rijeku Slunjčicu, Moćanov most i Stari grad Slunj. Već se dalo naslutiti što nas čeka i to nam se svidjelo. Sve je bilo neobično mirno jer većina posjetitelja ide direktno u vodeničarsko naselje Rastoke.
Na ulazu u vodeničarsko naselje plaća se ulaz po cijeni od 6€ po osobi. Iako se naselje može vidjeti izvana, sa mosta, isplati se ući te iz prve ruke doživjeti mini Plitvička jezera.
Naselje, kao malo veće dvorište obiteljske kuće, se sastoji od nekoliko slapova, vilinskog vrta, mlina/vodenice, suvenirnice i sl. Jako je lijepo uređeno i skladno. Osim toga ondje je moguće uzeti smještaj i nešto pojesti (kada radi restoran).
I tako je došao kraj ovom produženom vikendu. Putovanje smo nastavili ličkom magistralom do Karlovca te se preko čvora Lučko spojili na autocestu prema Županji.
