Što će biti s vašim digitalnim životom nakon vaše smrti?

Share Button

U povijesti čovječanstva postojale su milijarde ljudi i nakon većine njih nema nikakvog traga njihova postojanja za razliku od manjeg dijela pojedinaca čija se imena i/ili djela pamte stotinama godina.

Kroz povijest, bilo je ljudi koji su netom prije smrti imali priliku reći svoje posljednje riječi koje su ostale zapisane i po kojima su oni ostali zapamćeni. Danas, u vremenu društvenih mreža, svi imamo priliku ostati zapamćeni po svojim zadnjim statusimatvitovima ili blog postovima. U to se možete uvjeriti u člancima crne kronike kada se u smrtnim slučajevima prebire po profilima na društvenim mrežama preminule osobe.

Smrt se događa usred ili tijekom svakodnevnih životnih aktivnosti

Kakav će biti vaš posljednji status nemoguće je znati  jer smrt nas sve može iznenaditi u bilo kojem trenutku. Kako zamišljate posljednje trenutke života od objave zadnjeg statusa do trenutka smrti? Hoćete li ostaviti otvoren web preglednik s nekoliko tabova čiji sadržaj želite vidjeti kasnije? Hoće li se to dogoditi tijekom noći dok je računalo upaljeno jer preuzimate novu sezonu omiljene serije?

Što će biti sa svim vašim digitalnim podacima nakon vaše smrti? Znate li da ćete digitalno živjeti još neko vrijeme? Kakav želite taj digitalni život da bude? Može li netko naslijediti sve vaše digitalne podatke? Ako može, hoće li znati što s njima učiniti? – Puno je pitanja, a odgovore treba pronaći svatko za sebe jer za sada još ne postoje društvene norme kako bi se trebalo postupati.

Što s digitalnom ostavštinom? Potrebno je planiranje.

Planiranje odgovora na pitanje digitalne ostavštine može se činiti morbidnim iako nije tako. Osim ako smatrate da je i sastavljanje oporuke vezane uz pokretnine i nekretnine isto tako morbidno, nepotrebno i glupo. Jer smrt kada se dogodi pogađa sve aspekte nečijeg postojanja pa ako je netko bio većim dijelom u digitalnom svijetu to ne treba ignorirati. U jedno možete biti sigurni, ako ostavljate nešto vrijedno što se može prodati svakoga će zanimati i tada neće imati problema što je to nešto digitalno i neće to ignorirati nego će dati sve od sebe da do toga dođe. Prije se to događalo sa nekretninama i zemljom, a sada će se sve više događati sa digitalijama.

Sve više je i agencija koje se bave ovim pitanjem iz čega je očito da postoji tržište i potreba za takvim uslugama. U najjednostavnijem slučaju dovoljno je sastaviti kraću oporuku, navesti lokacije s digitalnim sadržajem, priložiti pristupne podatke i odrediti osobu koja može s istima upravljati.

Jedan od razloga objave ovog blog posta su i nekoliko primljenih mailova ožalošćenih osoba, a koji se tiču načina na koje je moguće obrisati prvenstveno Facebook profil preminule osobe.  Kako Facebook nije sinonim za Internet i WWW odlučio sam obraditi temu u širem kontekstu.  Prema tome, čak i ako ste mišljenja da vas nije briga što će biti s vašim digitalnim podacima i profilima jer ih smatrate tek zabavom nije naodmet zapitati se kako će reagirati oni koji ostaju iza vas.

Osobno mislim da profile i podatke koje je preminula osoba ostavljala javno za života trebaju i dalje ostati online.  Očito je da je osoba imala potrebu nešto podijeliti, nije se skrivala iza pseudonima i ne vidim potrebu da se  to nakon smrti uklanja. Naravno, osim ako preminula osoba za života nije rekla drugačije.

Kod digitalnih podataka postavlja se pitanje čiji su to zapravo podaci i tko im je vlasnik, a tko samo korisnik. To se razlikuje od servisa do servisa, a navedeno je u uvjetima korištenja, koje naravno malo tko čita.

Može li to jednostavnije?

Kada netko umre i ostavi iza sebe npr. pun sef u banci zna se procedura preuzimanja sadržaja tog sefa. Postoje norme i pravila. Ne može svatko doći do sadržaja sefa. Međutim, situacija je puno složenija u digitalnom svijetu. Netko može iz čiste zlobe provući kroz Photoshop primjer osmrtnice i smrtnog lista te javiti Facebooku ili Googleu da ste preminuli kako bi došao do vašeg profila. I zbog toga online tvrtke moraju biti posebno pažljive u takvim slučajevima.

Uostalom, čak i ako je osoba stvarno preminula i članovi obitelji imaju valjane dokaze o smrti to ne znači da pokojnik želi da bilo tko ima pristup npr. njegovoj elektroničkoj pošti. Što ako pokojnik nije bio u dobrim odnosima sa roditeljima, ali želi odobriti pristup braći i sestrama? Što ako svatko od njih zatraži pristup digitalnim podacima preminule osobe? Svatko ima svoje razloga i svatko smatra da je u pravu iz svoje perspektive. Zato su procedure komplicirane i potrebno je dosta dokazivanja kako bi netko preuzeo nečije digitalne podatke.

Tvrtke ovdje moraju balansirati između želje članova obitelji da na svoj način tuguju za preminulom osobom, pod uvjetom da to stvarno žele i da nije riječ o prevari, i ugovora o korištenju koji su potpisali s korisnikom prilikom registracije za vrijeme njegova života. Također, tvrtke kao što su Facebook i Google pretpostavljaju da korisnik želi zadržati svoju privatnost i nakon smrti. Ne postoje bez razloga pravila i upute kako na što bolji način zaštititi vlastiti profil. I zato za sada ne može jednostavnije.

Eventually people will stop visiting your profiles, stop reading your content and the last person who cares about you will die.